LEGENDARNI kuhar, hedonist i šarmer Stevo Karapandža sinoć je predstavio svoje najdraže recepte koje je skupio u četrdeset godina svoje bogate karijere. Recepte koje je spremao, dorađivao, isprobavao, mućkao i konačno uklopio u bogatu kuharicu odsada dostupnu svima, a ne samo odabranima.

Gužva u restoranu Bon Apetit bila je nesnosna, pogotovo ona oko švedskog stola i fantastičnog kuhara, ali mi smo bili uporni i dočekali svojih pet minuta u kojima smo s Karapandžom pokušali pretresti zgode iz njegove kuhinje, ali i privatnog života. Stevo Karapandža već dugi niz godina živi i vodi restoran u Švicarskoj i priznaje "sve mu je na mjestu", a povratak u Hrvatsku, točnije u Lovran, planira ostvariti u dalekoj budućnosti, za nekih pet do šest godina.

Stanu li u ovu "malu" knjižicu svi Vaši najdraži recepti, ipak je četrdeset aktivnih godina kuhanja u pitanju?

"Ma ne, ne stanu, imam ih još. Imam hrpu raznih zabilješki, uredno ih slažem u kartonske kutije i imam materijala za još najdražih kuharica. Tko zna, možda uskoro izdam novu. Ovdje su sabrani recepti za koje smatram da svima mogu poslužiti, ima starih, tradicionalnih, ali i onih modernih koje sam godinama dorađivao, prilagođavao svojim gostima, kreirao ponovo i koje danas poslužujem u svojem restoranu i koje ljudi vole".

Gdje nastaju ideje za nove recepte, samo u kuhinji ili i u nekim drugim uvjetima, daleko od štednjaka?

"Ideje nastaju uvijek u kuhinji. Ja sam, zapravo, jedan veliki kombinator. Veseli me kad mi netko od intimnih gostiju kaže: napravi mi što hoćeš, a ja uživam promatrati što imam u kuhinji i smišljati nove stvari za svoje prijatelje. Otvorim hladnjak, pogledam što imam i smućkam nove stvari za prijatelje. I oni se uvijek oduševe! Često bude bez ikakvog posebnog razmišljanja, ali u osnovnim zakonima i bazama gastronomije".

Sjećate li se uopće kada se u Vama probudila ljubav prema kuhanju?

"Kod mene to nije bilo silom prilika, kako su mnogi baš tada, na moju žalost, otišli u kuhare. Rođen sam u gostionici, moj otac je imao gostionu, djed je imao pekaru, oba su bili i dobri mesari pa su išli drugim ljudima u mesariju, kolinje, tako da mi je život oduvijek bio vezan za hranu i nisam imao vremena ni razmišljati ni o čemu drugome".

Znači li to da Vaša mama nije kuhala, kraj svih tih muškaraca koji se guraju oko štednjaka?

"Hahahahahahahaha, kuhala je, ali zanimljivo je da mnogi iz moje obitelji nikada nisu kušali nešto što sam ja spravio. Uvijek sam bio u Esplanadi ili Intercontinentalu, uvijek sam puno radio, po cijele dane me nije bilo, a nikad se nisam vraćao sa smotuljcima s posla. Sjećam se da bih jedva čekao da dođem kući i pojedem tanjur bakinog graha, takve stvari su me jako veselile. Sad sam već skoro dvadeset godina u Švicarskoj pa nisam imao prilike kuhati za obitelj, ali planiram to nadoknaditi".

Kakve su gastro navike Švicaraca, a kakve Hrvata? Koliko su različite?

"Počeo sam tamo od nule, ali sam uspio. Posebno zadovoljstvo mi je što je restoran uvršten u Michelinov gastro vodič (poznat po strogoj selekciji kvalitete, njegove zvjezdice su najprepoznatljivija i najutjecajnija obilježja u klasificiranju restorana u svijetu), dobio sam mnoga priznanja, dao mnoge intervjue,znači da su ljudi primijetili hrvatsku kvalitetu i to što sam im donio. Švicarci su jako jednostavni gosti, stare generacije čak i vole hranu koja odgovara našem podneblju. U restoranu imam grupu starih gostiju koji mi dolaze redovito i obožavaju prisiljeno zelje. Jednog dana sam razmišljao što bih im poslužio, sjetio se zelja, dodao malo kimla u njega i nazvao ga austrijski "wienerart" i oni su za tim naprosto poludjeli, poludjeli. Stalno pitaju: kad će ono crveno? Mnogi Švicarci kod mene danas jedu cijelog brancina s malo krumpira i blitve na lešo i obožavaju to, naučio sam ih. Oni inače vole filetiranu ribu i kad vide cijelu ribu na tanjuru malo im je čudno, ali svoje sam goste uspio naučiti da se riba servira cijela, od glave do repa. I dalmatinski brancin ide ludo".

Najavili ste i svoj povratak u Hrvatsku, u Lovran. Imate li neke konkretne planove?

"Planiram se vratiti, ali tek za kojih četiri do pet godina, u svoju kuću u Lovranu gdje smo preselili iz Zagreba, i to je moj dom. Restoran ne planiram otvarati, a čime ću se baviti još nisam siguran. Ali nečim sigurno hoću, tip sam koji ne može sjediti na mjestu, vjerojatno ću se baviti nečim vezanim uz hranu ili biti uvijek kolegama na usluzi, vidjet ćemo. To je još daleko".

Dolazi Valentinovo, koju hranu preporučujete zaljubljenima? Što je, prema Vašem iskustvu, najbolji afrodizijak?

"Najbolji afrodizijak je dobra atmosfera i dobro vino, definitivno kap dobrog vina. A hrana... samo neka bude nešto lagano i nikako ne preporučujem neke velike sljedove jela. Najedu li se, neće moći ništa, samo zaspati. A što se afrodizijaka tiče, definitivno dobro vino je na prvom mjestu".

Kako Vam je u Zagrebu?

"Jako sam večeras sretan što sam ovdje i lijepo je vidjeti ovakav odaziv prijatelja, novinara... U Zagrebu me najviše vesele susreti sa starim prijateljima i naša druženja, to mi u Švicarskoj ponekad nedostaje. Ostalo sve imam".

Kako provodite slobodno vrijeme?

"I dalje ga imam malo, ali pokušavam uživati u sitnicama sa suprugom. Cijeli život mi je vezan za kuhinju i moja supruga je veliki hedonist pa u slobodno vrijeme opet najčešće uživamo u hrani. Pripremamo fina jela, popijemo divnu kap vina i savršeno nam je. A kad smo potpuno besposleni, uživamo u dugim šetnjama uz rijeku i prirodi, tako punimo baterije. Djeca nam nikad nisu kod kuće pa supruga i ja sada, zapravo, uživamo jedno u drugom".

Staje li ona kad uz štednjak?

"Na moju sreću, a njezinu nesreću, jako rijetko. Ja sam glavni kuhar u obitelji".