Pun Mjesec nema veze s nesanicom

Porast broja zločina, mjesečarenje, nesreće i agresivni ispadi, za sve to, baš kao i za nesanicu, navodno je kriv pun Mjesec. Malo morgen , kažu njemački znanstvenici.

Brojna istraživanja pokazala su da ne postoji povezanost između nesanice i mjesečevih faza, ponovili su još jednom iz Zavoda za njemačko zdravstveno osiguranje iz Bavarske za Deutsche Welle .

Mrtve bebe godinama bacali u šipražje i kontejnere!

Bosanskohercegovačka agencija Srna objavila je informaciju da su djelatnici bolnice u Bijeljini godinama u kontejnere bacali mrtvorođenčad i bebe koje su umrle nekoliko dana nakon rođenja!

O tom užasu nitko nije želio govoriti javno, a nadležni i cijelo društvo su pred užasom zatvarali oči.

Afghan girl

Slika djevojčice sa prodornim zelenim očma koja je objavljena, po prvi put, na naslovnoj strani casopisa National Geographic 1985. godine, naslovljena samo sa "Afghan girl", posjedovala je neobičnu i neobjašnjivu snagu, koja je privlačila sve koji su je, makar jednom, vidjeli. Bila je izabrana za NAJBOLJU FOTOGRAFIJU u stodvadesetogodišnjoj istoriji ovog renomiranog mjesečnika, Amnesty International je iskoristito kao lice na svojim brošurama i posterima, bilaa je objavljena i štampana nebrojeno puta. Dostigla je kultni status. Ona nije ni umjetnica, ni političarka, ni revolucionar. Majka je troje djece i sve dok je Steve McCurry nije ponovo pronašao, nije bila svjesna činjenice da je jedno od najprepoznatiljivijih lica zapadnog svijeta. Sopstvena slava ce joj ostati nepoznanica koliko i nama njeno ime.

Sharbat Gula 1984.  kada je imala 13. godina.

Steve McCurry, americki fotograf, posjetio je 1984. godine  izbeglicki kamp Nasir Bagh u Pakistanu, u vrijeme sovjetske invazije na Avganistan. "Samo sam se okrenuo, a ona je stajala i gledala me. Trajalo je nekoliko sekundi". Želio je dobru fotografiju, ne shvatajući da će taj trenutak obilježiti njihove živote.

Avganistan, januar 2002. godine.

Nakon 17 godina potrage, misteriozna "avganistanska djevojčica" napokon je pronađena. Živi sa svojim mužem i djecom negdje u ovoj ratom napaćenoj zemlji. Bez škole, a sa svim ožiljcima koje jedan oružani sukob nosi; roditelje nikada nije upoznala, ubijeni su dok je još bila beba, svoje detinjstvo provela je u izbjegličkom kampu u Pakistanu, sve dok se 1992. godine nije vratila. Preživjela je i talibanski režim, a sve to sa svojih tridesetak godina, mada vam ni ona neće reći koliko ih tačno ima, ne zna ni sama. Njeno ime je Sharbat Gula.

Danas
Sharbat Gula i dalje zivi u Avganistanu, zamolila je da se tačno mjesto njenog boravišta nikada ne objavi. Steve McCurry i National Geographic drze datu riječ, pokušavajući da joj pomognu da svoju slavu pretvori u bolji život. Časopis je, u njenu čast, osnovao humanitarni fond koji pomaže ženama u Avganistanu.

Steve McCurry

Komušina - Kondžilo 2010

Nešto po cemu je dolina Usore i Teslic poznat širom stare drzave je Kondžilo u Komušini. Kao i svake godine na uočnicu blagdana Velike Gospe Komušinu i ove godine su pohodile skupine hodočasnika iz svih krajeva, gdje kao uvijek do sada nije rijetkost da se uz katolike nađu muslimanski i pravoslavni vjernici. Gospa Kondžilska je ona koja nas uspjeva okupiti u dolini Usore i hvala joj na tome.

Poslusajte pjesmu Rajska Djevo - Download >> OVDIJE  (desni klik)

Pogledajte dokumentarni film Gospa Kondžilska >> OVDJE

Kakav je bio program proslave Velike Gospe 2010. opširnije na stranici komusina-kondzilo.net

Kondžilo u Komušini (župa Sarajevske nadbiskupije) pored Teslića, jedno je od poznatih marijanskih svetišta u Bosni i Hercegovini. Svake godine na uočnicu blagdana Velike Gospe 14. kolovoza u Komušinu slivaju se skupine hodočasnika iz svih krajeva. Nije rijetkost da se uz katolike nađu muslimanski i pravoslavni vjernici. Od župne crkve uz zvuke crkvenih zvona procesija kreće ka kapeli na brijegu Kondžilo, gdje se tijekom blagdana služe svete mise, moli i ispovijeda. Skupina mladića u procesiji nosi čudotvornu sliku Gospe Kondžilske, koju mnogi vjernici nastoje dotaknuti. Slika predstavlja Gospino uznesenje na nebo i vjerojatno je rad nepoznatoga majstora venecijanske škole iz XVII. st. Majka Božja, obučena u purpurnu haljinu i okružena sa šest anđela, zaogrnuta je zelenkastim plaštom na kojemu se vidi narodni vez. S njezine desne i lijeve strane nalaze se sveti Roko i sveti Ivan Krstitelj. Oštećenu sliku obnovio je 1949. slikar Gabrijel Jurkić. Uz nju se vežu mnoge legende i čudesna ozdravljenja.

Ovo svetište ima veoma bogatu i zanimljivu istoriju, ali i veoma tešku. Hodočasnici koji ga posjećuju i na taj način nastavljaju stoljetnu tradiciju hodočašćenja, mahom su ljudi rođeni u njegovoj blizini koji su, nažalost, zbog ratnih dejstava sada rasuti svuda po svijetu, ali lagano se vraćaju na svoja stoljetna ognjišta. Ovo svetište vuče korijene iz davne 1200. godine, kada je na ovim prostorima ustanovljena župa i izgrađena crkva sv. Nikole. U 16. stoljeću prostori uz rijeku Usoru pripadaju župi sv. Kuzme i Damjana, a u pisanim dokumentima župa Komušina spominje se po prvi put 26.09.1673. godine, dok se Čudotvorna Gospina slika, po čemu je ovo svetište i poznato, po prvi put spominje 07.09.1779.

Preneseno prema izvješću Franje Hamerla, koji je na Kondžilu 1907. god. držao misu, a on ju je čuo od crkvenog oca Ilije Babić.

Citiram:

"Našu sliku, dragi moj, našao neki Turčin iz sela Mrkotića 3 sata odavde, tamo od Tešnja, kadje krčio svoju njivu, u trnju. Nije znao šta je to, al je vidio da je svetinja; zato je čuvao sliku us svom hambaru /žitnici/ . A gle ti blagoslova Božjeg: ovaj hambar nije se nikad ispraznio žita. Na to mu dođe neki ciganin, turski dakako. Ovoga odvede u hambar, te mu pokaže sliku i zapita ga što je to. `Znam ja šta je`, ciganin će, `to je vlaška Gospa`, i udari nadžakom u sliku. Još možeš vidjeti pukotinu u slici. Nu eto ti kazne Božje. Ciganin odmah poludi te odleti dolje k Usori i skoči u najdublji vir. Još se zove ono mjesto ciganski vir, a narod priča, da se ovaj ciganin uoči Gospojine, kao danas, može vidjeti u onom viru, i čuje se, kako viče : ´Kafa, Kafa !` Ovaj događaj onog Turčina još više uvjeri, da ima veliku svetinju u svom hambaru, te ju je još pomnije čuvao. No ipak nije se stvar dala više kriti. Dočuju za ovu sliku Turci i čuju Hrvati. Turci su mu zamjeravali da čuva kršćansku svetinju, a Hrvati su željeli na svaki način ovu sliku dobiti, te su Turčinu nudili svaku cijenu. Tad se dogodi, da dađe u Mrkotić neki turski šeh. Taj čuje također za ovu sliku te ode onom Turčinu i naredi da bi od sebe odstranio ovu vlašku svetinju, vratiti je njezinom krugu. Turčinu se to dade nažao te reče: ´Ja te zaklinjem kao svečevo koljeno, da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, sve mi s srećom ispane.` Ali šeh neće da zna za to, nego mu naloži da odstrani od sebe Gospu, ali da nebi pod nipošto prodao sliku za novce, pošto se svetinja ne smije prodavati, nego neka se naredi s hrvatima za druge stvari.

Šta ćeš, šeh je šeh, valja ga slušati. Inače nebi ga Turci više brojali svojim. Dozove on ugledne Hrvate k sebi pa im kaže: Èvo dat ću vam ovu vašu sliku, a vi meni dajte za uzdarje: sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla`. Tko sretniji od nas katolika! Neki su dali po jednog vola, neki po dva, drugi opet ovnova, a najsiromašniji barem oku masla. Kad su to sastavili bili, odnesu cijenu onom Turčinu te odluče, da će sliku odnijeti amo u Komušinu."

Ilija pogladi brkove, zakašlja te nastavi:

"Jer valja ti znati, brate moj, da onda u cijelom onom kraju nije bilo crkve, ni u Doboju ni u Sivši, niti u Žabljaku do u nas, a ovdje samo mala kapelica mjesto crkve. Ja ti još pamtim onu kapelicu jer ima tek 40 godina da se je dogodila naša crkva. Ni fratra onda nismo imali u svom selu, nego fratar, što je parokom bio za ovaj cijeli kraj, stanovao tamo u šumi poput pustinjaka. Vidio si putem onu crkvu bežljansku –eno možeš je i sada vidjeti- čerek sata od one crkve u šumi kod Erejzova potoka. Vidi se još temelj i magaza župnog stana. Stoga dakle, što je samo kod nas bila zidana kapelica, odlučiše naši stari donijeti ovu svetu sliku u naše selo. Ali nisu smjeli cestom proći od straha turskoga, nego su ovamo prijekim putom preko ovih planina nosili svetu sliku na nosilici. Kad su ovamo došli na Kondžilo, upravo gdje stoji ova kapelica, odmarali su se. Kad su htjeli dalje poći, eto ti čuda. Ni šest ni deset ljudi nisu mogli dignuti ovu sliku. Šta da sad rade? Zar da ovdje ostave ovu sliku usred šume pred vedrim nebom?, jer kapelice nebi dali turci sagraditi. Tad oni kleknu pred svetu sliku te se svečano zavjetuju, da će oni svake godine uoči Gospojine ovu sliku ovamo u svečanom ophodu iz Komušine prenijeti. Na to su mogli nosilo odmah dignuti i sliku prinijeti u našu crkvu. Eto za to svake godine ovo proštenje na Gospojinu na Kondžilu."

"Kad je to bilo, kad se ova slika ovamo prinijela iz turskog sela u ovaj kraj?"

"Brate moj, to ti ja nemogu reći. Ja mislim makar 200 godina, moj bi djed bio o tom znao da jet o samo stotinu godina. Ali ni moj otac ni moj djed nisu pamtili, kad je ovamo došla. Gle ova ti turska kuća i danas opstoji, te lijepo živu i danas oni Turci. Imali smo ovdje prije 20 godina paroka Fratra, a taj ti je jednoč još sa dvojicom fratara putovao u Mrkotić. Odsjeli su kod jednog starca od 70 godina, koji ih lijepo dočeka. Taj im potvrdi da je slika bila u onom selu: `Do preklani nismo znali šta je led, a naše žito za dva groša bilo je vrednije nego ono drugih sela. Označi im i kuću gdje je bila slika te im dozove starješinu one kuće Mehmeda Čaplića, koji su se prije zvali Kapetanovići. I on im potvrdi da su tu svetinju sačuvali njegovi stari u svom hambaru, te da i još šalju svake godine koji dar na Kondžilo, bilo u bezu, bilo u novcima. Pamtimo I mi, da je prije kojih 40 godina nekakav muslimanac bijele brade ovdje na Kondžilu bio, te je stavio 4 kune na oltar i uskliknuo suznih očiju: Èj, ej!. Ova je svetinja nekoć u rukama mojih stari bila!`

Fratri su onda prigodom onog pohoda Turke pitali, dali oni znaju da je u njihovom selu crkva bila, jerbo bi u onom selu poveći brežuljak iz kojeg izviruje veliko kamenje što se i danas zove `crkvište`. No Turci odvrate da za to ne znaju. Valjda su se bojali da nebi sagradili crkvu usred turskog sela Mrkotića. Mi smo ipak nagađali, da je svakako u staro kršćansko doba bila ondje crkva, i valjda je netko, kad se ova crkva rozorila, spasio ovu sliku, ili možda je ova obitelj Kapetanovića čuvala onu sliku iz vremena starih banova usorskih od propasti, a poslije su se i ovi Kapetanovići poturčili.

Literatura: Iz Knjižice "Čudotvorna Majka Božja od Kondžila"; Franjo Hamerla, 1907.

(Skoro identičnu priču o povijesti ove slike, prenio je i župnik Blaž Ikić, koji je skupa sa komušanskim parokom te fratrom Jozom Ilakovićem 1887 godine skupa bio u gore navedenom selu Mrkotiću. On ju je u "Glasniku jugoslovenskih franjevaca" u br. 8 i 9 za godine 1888 objavio.)