Čak i oni koji uopće nisu upoznati s blues glazbom znaju, ili su barem čuli, priču o crnom blueseru koji je, u zamjenu za virtuozno gitarističko sviranje i vječnu slavu, prodao vlastitu dušu samom Nečastivom. Ta mitska figura bluesa, koja za blues predstavlja isto što i Charlie Parker za jazz, Hank Williams za country, a Elvis Presley za rock glazbu, jest Robert Johnson.

Tajnovitost njegovog života, neuhvatljivost opipljivih činjenica (postoje samo dvije njegove fotografije i potpis na bračnom ugovoru), glazbena genijalnost i virtuozno sviranje, legenda koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, te njegov utjecaj na najveće glazbenike današnjice, stvorili su mitsku, nedodirljivu figuru bluesa, koja bi - da zaista i nije postojala - jednostavno morala biti izmišljena od strane nekog blueserskog romantika.

Robert (Leroy) Johnson rođen je 8. svibnja 1911. (ili 1912.) u ruralnom dijelu Mississippija, u mjestu zvanom Hazlehurst. U svojim mladim danima, nakon rada na plantaži, odmarao se svirajući usnu harmoniku i vježbajući gitaru, međutim, realno govoreći, bio je bez glazbenog talenta. Često su ga viđali kako se pokušava probiti do lokalnih blues titana - Sona Housea, Charley Pattona i Willieja Browna, koji su svake subote svirali u Robinsonvilleu - moleći ih da mu dopuste odsvirati jednu pjesmu u pauzi njihova nastupa. Kad su se 'veliki dečki' napokon smilovali i prepustili mu pozornicu, Johnson nije, najblaže rečeno, briljirao. Nakon odsvirane pjesme, izazvao je opće ismijavanje, a on je, posramljen, netragom nestao.

Vratio se godinu dana kasnije, prepun samopouzdanja, ponovno sreo stare prijatelje, zasvirao i otpuhao ih s pozornice, ostavivši ih, doslovce, bez teksta s razjapljenim ustima. Nitko nikada prije nije bio sposoban izvoditi glazbu na takav način, nitko nikada prije nije bio toliko brz. Njegov čitav nastup bio je, za ondašnje prilike, posve neshvatljiv. Naime, Robert Johnson nastupao je leđima okrenut publici, često je napuštao pozornicu u pauzi između pjesama.
Danas je posve normalno i uobičajeno da neki glazbenici sviraju okrenuti leđima publici (Eddie van Halen to redovito radi kad nastupa po klubovima iz straha da konkurencija ne vidi njegov prstomet i tehniku sviranja), a još je normalnije vidjeti ih kako napuštaju pozornicu između setova pjesama. Međutim, u ruralnom dijelu Mississipija, početkom 20-tog stoljeća, ljudi su smatrali da Johnson nešto skriva, da nešto krije od njih. Postojalo je samo jedno moguće objašnjenje za Johnsonovu virtuoznost, stoga se brzo proširila priča kako Johnson svoj nevjerojatni i brzostečeni talent duguje nečemu drugome, a ne samo upornom vježbanju. Robert Johnson sklopio je pogodbu s Đavlom, govorilo se...

Crossroads prokletstvo

Sama ideja prodaje duše Đavlu porijeklo vuče iz afričkog folklora, a vezana je uz crnačke poganske bogove. Jedan od njih, Esu, bio je čuvar raskršća, posrednik između živih i mrtvih. Nakon što se kršćanstvo pomiješalo s afričkim vjerovanjima, svi poganski bogovi poprimili su status sličan onome kojeg u kršćanskim religijama ima Sotona. I upravo pod tim utjecajem, pojavila su vjerovanja kako je na raskršćima moguće sresti nikog drugog, doli Đavla.
Na raskršću autoceste 61. i stare ceste 8. blizu Dockeryjevih plantaža, dok je u daljini otkucavala ponoć, u mrklom mraku stajao je Robert Johnson s gitarom u ruci. Iz mraka je izašao visok i krupan crnac. Bio je to Legba, Nečastivi osobno. Uzeo je gitaru, ugodio ju žicu po žicu i vratio nazad njezinom vlasniku... Pogodba je bila sklopljena, Robert Johnson postao je virtuozni gitarist, vječni Kralj Delte... Cijena? Prava sitnica. Njegova vlastita duša.
Dugo vremena pogrešno se smatralo da je najpoznatije raskršće na svijetu ono između autoceste 61. (iste one koju je Bob Dylan opjevao u "Highway 61 Revisited") i autoceste 49. u Clarksdaleu, u saveznoj državi Mississipi. Međutim, pravo raskršće nalazi se između Clevelanda i Rulevillea, svega nekoliko kilometara dalje.

I ma koliko voljeli povjerovati u priču o prodaji duše Đavlu, istina ipak nije ni približna ovoj faustovskoj verziji. Nakon što je ismijan napustio pozornicu u Robinsonvilleu, Johnson se 1929. oženio, a nakon smrti 16-godišnje supruge pri porodu, odlučuje postati blues-trubadur, putuje po Delti Mississipija, gdje upoznaje glazbenika tajnovitijeg od njega samog - ime mu je bilo Ike Zinneman. O njemu ne postoji apsolutno niti jedan provjereni podatak, ali poznato je da je Ike volio vježbati gitaru u mrkloj noći sjedeći na nadgrobnim spomenicima lokalnog groblja.

Nikad se neće saznati kakav utjecaj je on imao na Johnsona i da li je uopće imao, ali pod jednogodišnjim Zinnemanovim tutorstvom, Johnson je enciklopedijski upoznao svoj instrument, stekao sposobnost sviranja različitim tehnikama (počevši od, do tada nepoznatog, klasičnog fingerpickinga - gdje palac desne ruke svira bas dionicu, a prsti iste ruke melodiju, poput ruku na klaviru, gdje palac) i sposobnost sviranja različitih stilova, počevši od bluesa, hillibillyja, boogieja, pa sve do popa... Cijelo vrijeme bio je u pokretu, svirao je gdje god je bilo mogućnosti, obišao je cijelu Deltu, a čak je nastupio i u jednoj radijskoj emisiji u Detroitu, gradu o kojem su 'veliki dečki' s početka priče mogli samo sanjati.
I baš zbog toga, zbog svog nevjerojatnog talenta i popularnosti, zli jezici počeli su širiti priču o pogodbi s Đavlom: priču su najviše proširivali drugi crni blueseri vođeni ljubomorom, jer u to vrijeme, početkom 30-tih godina 20. stoljeća kad se Johnson drugi put oženio, bio je jedan od rijetkih relativno bogatih crnaca koji se bez straha smio šetati gradovima naseljenim isključivo bjelačkom populacijom.
Međutim, i sam Johnson je mnogo doprinio da se legenda proširi. Tekstovi njegovih pjesama "Cross Road Blues", "Hell Hound On My Trail", "Terraplane Blues", "Me And The Devil" nedvojbeno govore o demonima što su ga proganjali, psihički i fizički mučili, te da je Johnson bio posve svjestan kako je samo pitanje dana 'kada će Vrag doći po svoje'.

Potrudio se biti brži od Vraga, pa je 1936/37. u dva navrata snimanja u San Antoniu (Teksas), Robert Johnson ostavio svoje jedine poznate snimke: svega 29 pjesama (41 snimka, neke pjesme su snimljene u različitim verzijama) koje i dan danas ježe kožu pri slušanju, jer Johnsonov fatalistički zavijajući glas i luđački ritam sviranja odaju čovjeka progonjenog demonima koji nikako ne uspijeva pronaći svoj mir.

Na vrhuncu svoje karijere, 1938., John Hammond, čuveni producent iz New Yorka, želio je Johnsona rezervirati za nastup u Carnegie Hallu. Međutim, kako to obično biva, Vrag je bio brži. Svirajući u kolovozu 1938. na jednoj privatnoj zabavi u mjestu zvanom Three Forks (Mississippi), Johnsonu je ljubomorni suprug, s čijom je boljom polovicom ovaj očijukao, ponudio bocu otrovanog whiskeyja. Svjedoci kažu da mu se tijelo grčilo, da je puzio četveronoške, režao i pljuvao po prisutnima dok su mu se usta pjenila. Njegove navodne posljednje riječi bile su: "I pray that my reedemer will come and take me from my grave". Johnsona su prebacili u Greenwood gdje je nekoliko dana ležao u krevetu pokušavajući izbaciti otrov iz tijela, međutim navukao je upalu pluća od koje je u konačnici preminuo 16. kolovoza (39 godina kasnije na isti dan umrijet će Elvis Presley).

Robert Johnson umro je u 27-oj godini života započevši nevjerojatan niz glazbenih genijalaca kojima je život stao u istoj godini (Jimi Hendrix, Janis Joplin, Nick Drake, Kurt Cobain, Jim Morrison i mnogi drugi...). Njegovo tijelo pokopano je u tada neobilježenom grobu, a danas se zna da se njegov grob nalazi na groblju Baptističke crkve u Quitou, Mississippi. Kao svakom uličnom sviraču, što je Johnson cijeli svoj kratki život i bio, nadgrobna ploča prekrivena je kovanicama.

Johnsonov utjecaj na popularnu glazbu nemjerljiv je.. Počevši sa starim blues velikanima poput Muddyja Watersa i Elmora Jamesa koji je doslovce živio od električne obrade Johnsonove "I Believe I'll Dust My Broom". Međutim, njegov najveći, zapravo najpoznatiji sljedbenik je Eric Clapton koji je još s grupom Cream izvodio Johnsonov klasike "Cross Road Blues" i "From Four Until Late", a 2004. posvetio mu je kompletan album "Me & Mr. Johnson" s 14 obrada pjesama ovog blues majstora. The Rolling Stones obradili su "Love In Vain", a Keith Richards je oduvijek spominjao Johnsona kao svog uzora.
Nevjerojatno zvuči podatak da je Robert Johnson komponirao svoje pjesme na način kao da je već imao u glavi posložene aranžmane za grupu, što je najviše došlo do izražaja kad je Johnsonovo nasljeđe prigrlio Jimmy Page (općenito poznat po svojoj opsjednutošću okultnim) iz Led Zeppelina što je dovelo do obrade pjesme "Traveling Riveside Blues", a ako ste se ikad zapitali oko stihova: "Squeeze my lemon till the juice runs downs my leg" iz pjesme "The Lemon Song" - Robert Johnson je odgovor... Ostali poznatiji izvođači u čijim pjesmama se može čuti utjecaj Roberta Johnsona, ili koji navode kako im je 'Kralj Delte' bio uzor su Steve Earle, John Fogerty (iz Creedence Clearwater Revival), Kenny Rogers, Warren Zevon, Rory Gallagher, Cowboy Junkies, Grateful Dead, The Red Hot Chili Peppers.

Ni filmski svijet nije bio zaobiđen utjecaja Roberta Johnsona - sjećate se filma "The Blues Brothers" i pjesme "(Baby Don't You Want to Go) Sweet Home Chicago"? I to je Robert Johnson. John Hammond, Jr., sin onog čuvenog producenta iz New Yorka, proputovao je 1992. Deltom Mississipija intervjuirajući svaku osobu koja bi mu mogla pomoći u rasvjetljavanju i otkrivanju činjenica o Johnsonu. Iz tih intervjua i reportaža izrodio se dokumentarni film pod naslovom "The Search For Robert Johnson".

Walter Hill je 1986. snimio film "Crossroads" o mladom talentiranom gitaristi koji želi postati blues glazbenik, za čiju je scenarij (John Fusco) inspiracija bio up...

Google mijenja 'pravila igre' i želi vas jako, jako dobro upoznati

Iza namjere da pojednostavi sigurnosne postavke krije se plan još veće integracije svih servisa, a sve to kako bi lakše došli do vaših privatnih informacija te vam ponudili što bolju uslugu, koju će dobiti i oglašivači čije će oglase Google kirurškom preciznošću plasirati.

Prvog dana ožujka Google će početi u svoje stranice integrirati nove postavke privatnosti svojih korisnika, sažimajući aktualnih 70 sigurnosnih postavki u samo jedan dokument, za koji tvrde da će biti lakši za razumijevanje. Naravno, u pozadini tog poteza skriva se želja Googlea da još više integrira svoje servise zajedno, kako bi proizveo jedinstvenu intuitivnu korisničku platformu bez toga da vas ispituje o sigurnosnim postavkama za svaki servis odvojeno.

Google će novim postavkama također pratiti vaše aktivnosti po kojem se god servisu tvrtke kretali, bio to Google+, Gmail ili Google Docs. Jednostavnije rečeno, informacije s Gmaila će se uparivati s informacijama koje je Google prikupio s Google Docsa, sve u svrhu, naravno, oglašavanja i zarade, jer će to što će vas Google bolje upoznati rezultirati još bolje plasiranim oglasima.

No to 'bolje upoznavanje' je problem većini korisnika. Naime, Google će informacije o vama, ali i o vašim prijateljima vući iz vašeg imenika, kao i iz vaše elektroničke pošte. Google će tako zaključiti da ste veliki obožavatelj nogometa po svim tim insertima iz utakmica (pod uvjetom da su snimke pravilno označene) koje ste pogledali. Uskoro će na sučelju Gmail-a iskrsnuti oglas za nogometnu loptu.

Od vas, za vas

- Postoji toliko toga što Google može učiniti za vas dijeleći informacije o vama s... Pa, vama. Možemo učiniti vaše pretrage kvalitetnijima, shvatiti na što ste stvarno mislili tipkajući 'jabuka', 'jaguar' ili 'plavo' u tražilicu. Možemo vam ponuditi i relevantne oglase - napisala je na Googleovom blogu Alma Whitten, Googleov šef odjela za privatnost, proizvode i inženjering.

Članak na blogu, koji je izazvao gnjev 'surfera', vrlo je brzo napadnut sa svih strana, a mase ljudi vide ovakav postupak Googlea kao zadiranje u privatnost ljudi. Ipak, kako upozoravaju stručnjaci, uzalud je prosvjedovanje protiv takvih poteza. 'Vaše žalopojke stižu sedam godina prekasno', uzvratili su analitičari.

Zaista, mali je broj korisnika Googlea koji su svjesni da Google već godinama koristi vaše privatne informacije svaki put kad ispravno upišete svoju lozinku ispod svoje mail-adrese i stisnete 'enter', a još manji broj ljudi je pročitao Googleove uvjete korištenja. Ipak, jedna od najčešćih laži u svijetu je 'Da, pročitao sam i prihvaćam uvijete korištenja...', a Google od 2005. godine u uvjetima korištenja uključuje i poglavlje pod naslovom 'Informacije koje vi dajete'.

Zaboravlja li Google?

Naravno, Google vas neće tjerati da podesite svoje sigurnosne postavke ili da 'prčkate' po raznim opcijama. Isto tako, neće vam dati ni opciju da se opredijelite za izuzeće iz nove politike pristupanja privatnim informacijama. Jednostavnije: Google pratiti što vi radite po svojim servisima, htjeli vi to ili ne.

Opet, Google također obećava da oglašivači koji su zakupili prostor na njegovim stranicama neće doći do vaših podataka. Ali mnogi se ne osjećaju dovoljno sigurno i ako samo Google barata njihovim privatnim podacima.

I Facebook i Twitter su već podigli glasove, govoreći kako veća integracija Googleovih servisa, s obzirom da je sam Google najveća svjetska tražilica, znači nepravedno poslovno udruživanje koje će favorizirati Googleove servise iznad svih ostalih.

Dodatni problem o kojem se mnogo priča jest takozvano 'pravo na zaboravljanje' korisnika. S obzirom da isključenje iz Googleovih novih pravila nije opcija, korisnici žele znati da će, ako se odluče na potpunu apstinenciju od Googleovih profila, njihova imena i profili biti zaboravljeni, što trenutačno nije slučaj.

dnevno.hr

FBI će nadzirati Facebook i Twitter

FBI će na društvenim mrežama pratiti 'trenutne prijetnje', ali detalji oko njihovih aktivnosti i nadzora korisnika ipak nam nisu poznati

FBI u budućnosti namjerava pratiti aktivnosti korisnika na Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama te su raspisali natječaj za kompanijama koje im mogu isporučiti sustav za nadzor i praćenje tih aktivnosti.

Iako konkretni detalji oko planova ove organizacije nisu poznati, na Digital Trendsu kažu da bi ovakav alat omogućio FBI-u da 'brzo identificira i locira važne događaje i incidente', a navedeni sustav na društvenim mrežama pratio bi riječi povezane s terorizmom, online kriminalom i drugima koje su povezane s akcijama FBI-a te bi pratili samo javno dostupne informacije – dakle, ne bi mogli pratiti korisnike koji na Facebooku svoje objave zaštite tako da se prikazuju samo njima ili njihovim prijateljima.

Praćenje društvenih medija FBI-u iznimno je bitno jer se danas upravo na njima mogu naći prve reakcije na važne događaje u svijetu te izvještaji ljudi s lica mjesta.

Agenti će ove informacije moći ubaciti u posebne digitalne karte i povezati ih s drugim događajima i lokacijama, poput američkih ambasada, vojarni ili mjesta prijašnjih terorističkih napada te s vremenskim i prometnim uvjetima kako bi imali 'cjelokupnu sliku stanja na terenu'.

Takve će im informacije pomoći da na vrijeme lociraju potencijalne prijetnje, analiziraju njihovo kretanje i akcije te bi uz pomoć njih mogli predvidjeti mjesta potencijalnih zločina/nemira te planirati buduće akcije – nešto slično kao i u filmu Minority report, no bez one sofisticirane tehnologije.

Jennifer Lynch iz Electronic Frontier Foundationa upozorava na sve opasnosti koje bi ovakvi alati mogli izazvati i na njihov učinak na slobodu govora.

Naime, iako u FBI-u namjeravaju pretraživati samo javne objave, čak bi i korisnici čije su postavke privatnosti namještene tako da informacije dijele samo s prijateljima mogli u budućnosti paziti o čemu će pisati jer poznato je da npr. Facebook čuva sve vaše podatke i objave koje ste ikada objavili na ovoj društvenoj mreži, čak i ako ste ih izbrisali tako da sve što su korisnici ikad objavili ipak negdje ostane zapisano.

Problem je i što nije poznat točan način na koji će ova analiza raditi jer u FBI-ju ne žele previše o tome govoriti tako da samo možemo nagađati o potencijalnim opasnostima koje mogu nastati iz ovakvog njihova djelovanja.

Pitanje je tako hoće li FBI kao prijetnju smatrati i korisnike koji na Twitteru izraze podršku Anonymousima ili npr. pokretu protiv Wall Streeta i hoće li oni biti predmetom nekakve njihove 'analize'.

Čitajući komentare na nekim forumima i internetskih stranicama o ovom potezu FBI-a, vidimo da mnogi spominju izraze poput 'Big brothera' i '1984.' – sa zakonima poput SOPA-e i sporazumima poput ACTA-e te nadzorom od strane FBI-a, zaista se čini da je sloboda na internetu sve manja.

dnevnik.hr

Najnovije

Vijesti